Uvod

Nakon drugog svjetskog rata razvio se u literaturi poseban genre - memoarski.

Ne ulazeći u aksiološku raspravu o tom genre-u jedno mu se svakako mora priznati, a to je njegova autentičnost izvješćivanja. Suvremenici, kao okularni i aurikularni svjedoci, referiraju o neposredno doživljenim događajima.

No, budući da se ne radi o znanstvenoj, nego o literarnoj formi, treba ipak biti na oprezu s obzirom na subjektivnost kojoj lako podlegnu pisci toga genrea.

Kao najstariji svećenik ove dijeceze, uz kolege Zvonku Raića i Julijana Kozinovića, ponikao iz travničkog sjemeništa i gimnazije, zamoljen sam, a onda i zadužen da za ovu proslavu iznesem svoja sjećanja na život u tim institucijama.

U izvedbi toga i takvoga zadatka morao sam se kretati usporedno na dva kolosijeka: objektivne činjenice i subjektivne emocije. To dvoje valjalo je uskladiti tako da jedno ne ide na štetu drugoga, nego da nam oboje, ujedinjeno, dočaraju istinsku sliku o povijesnom fenomenu tih institucija.