SKUPINA ŽUPLJANA STOCA HODOČASTILA NA GROB SL. B. PETRA BARBARIĆA U TRAVNIK

Misno slavlje tom prigodom u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage predslavio je biskup Perić.

U „zavjetni“ četvrtak, 2. lipnja 2016., u ovoj Godini Božjega milosrđa, skupina župljana Stoca sa župnikom don Rajkom Markovićem hodočastila je u Travnik i pohodila grob sluge Božjega Petra Barbarića iz Klobuka, sjemeništarca Mostarsko-duvanjske biskupije, isusovačkoga novaka. Župnik don Rajko se dogovorio s don Željkom Marićem, rektorom sjemeništa, koje nosi Petrovo ime, te su zamolili i mons. Ratka Perića, biskupa mostarsko-duvanjski i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog da predvodi hodočašće i predslavi Sv. misu u travničkoj sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage (1568.-1491.), isusovačkoga bogoslova.

Hodočašće je započelo okupljanjem pred župnom crkvom u Stocu, odakle su krenula tri autobusa sa 130 hodočasnika, među kojima su bili 24 ministranta, 35 pjevača članova Velikoga zbora „Mladi“, koji su ujedno i članovi Župnoga folklora, ovogodišnji krizmanici, ministrantska Klapa 6 te ostali iz puka Božjega.

 

Pred travničkim sjemeništem hodočasnike je dočekao rektor sjemeništa don Željka i ekonom don Damjan. U crkvi je za ispovijed bilo raspoloživo više svećenika. Na znak zvona pošla je procesija iz sakristije na crkvena pobočna vrata sredinom prema glavnomu oltaru. Misno slavlje predvodio je biskup Perić uz koncelebraciju rektora don Željka, travničkog župnika i dekana don Mate Janjića te tajnika don Marina.

 

Na početku Sv. mise rektor Marić pozdravio je hodočasnike iz Stoca, nazočni puk lašvanskoga kraja, koncelebrante i predsjedatelja Misnoga slavlja. Biskup Perić zahvalio je don Željku i don Rajku na organiziranju hodočašća. Podsjetio je da su u tom sjemeništu osam gimnazijskih godina proveli brojni hercegovački sjemeništarci kasniji svećenici. Posebno je spomenuo Petra Barbarića (1889.-1897.), kojemu je Papa prošle godine priznao krjepostan život u junačkom stupnju.

 

Nagovor biskupa Perića, u koji je utkao životne zgode Petra Barbarića, prenosimo u cijelosti:

 

1. - Dar i rad oko znanja. Prije 130 godina, tj. 1886., kada je dvanaestogodišnji Petar Barbarić trebao već završiti osnovnu školu, a škole ni za lijeka, puče glas ljubuškim krajem da je otvorena osnovna škola u Veljacima, prva na onim prostorima. Među njezine prve učenike javio se Petar Barbarić, rođen u Šiljevištima župa Klobuk, 19. svibnja 1874. Do nove škole Petru je bilo popoći,  sat i pol hoda, i to preko brda i dolina, 6 i pol km. Njegov učitelj Tomislav Vuksan, razduženi natporučnik austrijske vojske, koji je iz okolice Zagreba došao prosvjećivati Hercegovinu, ponosio se Petrom kao svojim najboljim učenikom. Iz toga školskog razdoblja svi spominju nezgodnu zgodu kako je jednoga zimskoga dana, za vrijeme mećave, Petar jedini došao u školu. Nije čudo da je Petar u dvije godine završio četiri razreda, uz dodatne učiteljeve lekcije, i to sve s odlikom i u učenju i u vladanju. Školu je pohađao 1886. do 1888., a svjedodžba mu je od 30. lipnja 1888. Postoji znanje naravno, i ono nadnaravno koje se tiče našega spasenja, koje je jedan od sedam darova Duha Svetoga što ga primamo u sv. krizmi. Petar je rastao i u naravnom i u nadnaravnom znanju. Imao je izvanredna dar pameti i pamćenja, a uz to tako marljiv da ne gleda ima li mećave ili nema, samo da mu se dočepati pravoga znanja! Ni sam ne zna kamo ga Bog vodi. Samo vidi da ga nešto potiče na još više i još bolje.

 

2. - Dar i rad oko zvanja. Svršivši osnovnu školu Petar je pokazivao želju nastaviti školovanje. Ali ići dalje u školu, značilo je onda ići u pismene fratre. A Petru se nešto nije išlo u fratre, kamo je bio otišao njegov stariji brat Mate, koji se prozvao fra Marko - ubili su ga partizani 1945. na Širokom Brijegu. Tako je Petru osiguran posao kao pripravniku kod ugledna trgovca Ante Babića u Vitini, odakle je bila rodom Petrova majka Kata Tolj. Ali ni to mu nije bilo odviše pri srcu, pa se tako 1888. kao pismen mladić prijavio za pisara u Okružni sud u Ljubuškom, da vidi da mu tu nije životno zvanje. Kako apsolutno nikomu nije kazao da se kani prijaviti, čim je došao u Sud, sudski je činovnik to doznao i odmah ga potjerao iz ureda. Petar se opet vratio u trgovinu, uz malu galamu oca Ante.  

 

Ali ni tu nije ostao ni godinu dana. Isusovci iz Travnika razaslali pisma na seoske učitelje po Bosni i Hercegovini moleći ih da preporuče darovitije učenike za gimnaziju i sjemenište u Travniku, a onda će oni pregovarati s biskupima da ih prime kao sjemeništarce. I stvarno, ravnateljstvo sjemeništa iz Travniku moli 6. srpnja 1889. godine Biskupski ordinarijat u Mostaru da "za iduću godinu dva mladića na novo u sjemenište upraviti blagoizvoli". Primio pismo i učitelj Vuksan, koji se odmah sjetio svoga najboljeg učenika Petra, otišao k njemu na razgovor u Vitinu da mu protumači što je to „vanjski svećenik“, ne redovnik. Petar rado pristao: „To je moje zvanje!“ I Vuksan ga napismeno preporučio rektoru u Travnik. Petar je uputio vlastoručnu molbu 12. srpnja 1889., s preporukama župnika fra Ambre Miletića i učitelja Tomislava Vuksana.

 

Rektor Franjo Slavič, Slovenac, 20. srpnja 1889. obratio se molbom biskupu Paškalu Buconjiću da za Mostarsko-duvanjsku biskupiju primi novoga kandidata mladića Barbarića, iz klobučke župe. Rektor piše: "Smjerno podpisano ravnateljstvo slobodi se u privitku podastrijeti molbenicu Petra Barbarića, koja je upravo sada prispjela. Diete moli, da bude primljeno u sjemenište i čini se, da svu milost zaslužuje. Isto se ravnateljstvo usuđuje što učtivije zamoliti za naputak, kako će molitelju odgovoriti."

 

Iako po rektorovoj procjeni Barbarićeva molba "svu milost zaslužuje", biskup fra Paškal u tome trenutku nije smatrao uputnim odgovoriti na tu molbu, možda smatrajući Petra prestarim za sjemenište - 15 mu godina!

 

Stoga 13. kolovoza 1889. ravnateljstvo ponovo "službenom uljudnošću" biskupa moli "glede mladića Petra Barbarića iz Klobuka" da svoj sud izrekne, je li isti mladić dostojan buduće biskupove "očinske skrbi." Ovaj put biskup je pozitivno odgovorio, 16. kolovoza, da prima Petra Barbarića kao sjemeništarca Mostarsko-duvanjske biskupije i da ga šalje u Travnik.

 

Ravnatelj je 19. kolovoza javio biskupu Buconjiću da je Petar primljen.

 

Župnik Miletić pisao je 23. kolovoza da su otac Ante i sin mu Petar jutros bili na Misi, da su se pričestili da sutradan polaze na put u Travnik na konjima. Tako "oko 27. kolovoza stigoše u sjemenište".

 

Je li to njegovo pravo zvanje? Eto kako se osjećao prvi dan u sjemeništu, kao „u malom raju“. Ako te to ne uvjerava, onda će te uvjeriti činjenica da na rastanku s ćaćom Antom nije suze prolio.

 

Bila je to 1889. Petar se upisao u prvi razred. Dnevni red: četiri školska sata prije podne, četiri sata studija kod kuće, jedan sat igre, misa i molitve. Petar je upoznao svećeničko zvanje kao dragocjen dar i biser i sve je poduzeo da ga se domogne i da ga uz Božju pomoć ostvari.

 

A onda kroz osam godina iz Travnika o Petru Barbariću u Mostar stižu najveće pohvale u pogledu učenja i vladanja: pohvalan, izvrstan, neumoran, marljiv, druževan, nesebičan.

 

3. - Dar i rad oko zdravlja. Petar je u drugom razredu niže gimnazije imao upalu bubrega. Bila je to neka opća viroza. Čak je i gimnazija bila zatvorena nekoliko dana. Ali prošlo. U četvrtom razredu imao je upalu pluća. Morao se odvojiti i imao je 56 odsutnih ali opravdanih sati. U sedmom razredu gimnazije Petar se prehladio i teško razbolio. Uhvatio je tuberkulozu, sušicu, protiv koje je tada bilo malo lijeka: boluj pa u grob! Bolest je Petar prenio i u osmi razred. Eto toliko je bio bolestan da nije mogao ići u školu, da ne zarazi druge učenike. Dva dana prije smrti, na Veliki utorak, 13. travnja 1897. primio je telegram od isusovačkoga provincijala koji mu dopušta da položi privatne zavjete Družbe Isusove. Bio je pripušten. Govorio je: „Samo da položim zavjete, ne bih žalio odmah umrijeti.“ Novicijat je obavio u bolesti. Umro je do dva dana, a na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897. pokopan najprije na travničkom groblju Bojni, zatim prenesen u crkvu, pa 1957. nestao, kroz četrdeset godina, i 1998. tijelo mu ponovo pronađeno u pokrajnjoj prostoriji pokraj crkve.

 

Zdravlje je veliko Božje blago s kojim svatko od nas treba surađivati.

 

Eto tri velika dara koja traže velik čovjekov rad: znanje, zvanje i zdravlje. Po zagovoru časnoga sluge Božjega Petra Barbarića i nama svima Gospodin udijelio milost dobra i korisna znanja, stalna rasta u kršćanskom pozivu i napretka u duševnom i tjelesnom zdravlju!

 

(kta/kium)