Predavanje o duhovnom liku blaženoga Ivana Merza

 

KIUM, 2014-12-04

     U okviru duhovne obnove u Travniku biskup je Ratko u sjemenišnoj kapelici održao predavanje o duhovnom liku blaženoga Ivana Merza. Sudjelovali su i poglavari i sjemeništarci i vanjski učenici - konviktorci. Iza oltara bila je uočljiva Merčeva slika.  

     ------------------

     Mladi katolički laik, Ivan Merz, živio je u razdoblju velikih političkih i društvenih promjena, koje su preobličile izgled Europe i koje su utjecale i na Ivanov mladi život, koji je završio u njegovoj 32. godini.

     Rođen je 16. prosinca 1896. godine, u Banjoj Luci, u Bosni koju je po odredbi svjetskih sila na Berlinskome kongresu zauzela Austro-ugarska monarhija, 1878. godine, nakon što je više od četiri stoljeća bila pod jarmom otomanskoga sultanata.

     Bosna je po jednostranoj odluci Beča bila anektirana ili pripojena 1908. godine Habsburškomu carstvu izravno, a ne drugim hrvatskim zemljama koje su bile dijelovi toga carstva: i to uža Hrvatska sa Slavonijom bila je pod Krunom svetoga Stjepana Ugarskoga, Dalmacija i Istra s Rijekom kao «corpus separatum» bile su pod izravnom krunom austrijskoga cara, dok je Bosna i Hercegovina kao jedna zemlja bila pod zajedničkom upravom Austro-ugarskoga carstva. 

     Banja Luka 1895., dakle, godinu dana prije rođenja našega Ivana - brojila je oko 13.500 stanovnika, i to oko 55% muslimana, oko 21% katolika, oko 20% pravoslavaca, i ostalo Židovi.

     Banja Luka je 1881. postala sjedište novoosnovane biskupije, kojom je do 1883. upravljao kao administrator sarajevski nadbiskup Josip Stadler, a od 1883. biskup fra Marijan Marković. On je sagradio biskupsku zgradu i katedralu sv. Bonaventure.

     Ivan je rođen u liberalnoj ili slobodarskoj obitelji. Ivanov otac zvao se Moriz (Mauritius, Mavro). Bio je njemačkoga podrijetla iz Pilsena (Plzena) iz Češke. Otac je Mavrin bio Nijemac, a majka Čehinja. Majka Ivanova zvala se Tereza, bila je madžarskoga podrijetla, rođena u Velikoj Kaniži, od oca Mađara i majke Židovke. Kako se u Židova nacionalnost računa prema majci a ne prema ocu, tako je i Tereza, Ivanova mati, bila Židovka (kao što mu je i baka Eleonora bila Židovka). Ivanov otac Mavro, nakon što se civilno oženio Terezom, morao je napustiti vojničku časničku službu. Bio je poslan u Banju Luku, gdje mu je određena željeznička postaja i vojna željeznička linija Banja Luka - Dobrljin, sa stanom u Banjoj Luci. Kako vidimo, Ivan je u svojoj krvi imao pomalo njemačke, češke, madžarske, židovske krvi, a on će se smatrati - Hrvatom!

     Ivan je, po želji svoga oca katolika, bio kršten u Banjoj Luci, u kući svojih roditelja, na Svijećnicu, 2. veljače 1897. Krstio ga je vojni kapelana Peter Andrassy (Andraši). U obitelji Ivana su zvali Hansom - Ivicom.

     Budući da su Ivanovi roditelji bili vjenčani samo civilno, Ivan je prema kanonskom pravu bio nezakonito dijete. Da tu anomaliju Ivan ne bi nosio čitava svoga vijeka, vojni je kapelan nagovorio roditelje da se crkveno vjenčaju. Tako je majka židovka Tereza primila krštenje i vjenčala se s Mavrom 17. siječnja 1899. godine. Ivan je na taj način u svome krsnom listu mogao imati kvalifikaciju da je zakoniti sin Mavrin i Terezin.

     Ivanovi roditelji, iako katolički kršteni i vjenčani, nisu bili praktični katolici. Imali su naravne krjeposti, dobar odgoj, ljubav prema bližnjima, osobito prema sirotinji. Ima jedna dražesna zgodna iz Ivanova dječjeg života. Kad je njegova mama slavila imendan sv. Terezije Velike, 15. listopada - a i sama sv. Terezija bila je židovskoga podrijetla - mali je Ivan pitao svoga tatu Mavru zašto ne pobije zastavu na željezničku stanicu u kojoj su oni stanovali. Otac se čudio i pitao Ivana zašto bi stavljao zastavu za mamin imendan. Ivan mu je odgovorio: Kako si neki dan, 4. listopada, na dan sv. Franje Asiškoga, stavio zastavu na kuću kada je bio imendan cara Franje Josipa?[1] Ivanu je očito bila važnija mama od samoga cara!

     Ivan je bio u dječjem vrtiću u Banjoj Luci kod Sestara Klanjateljica Predragocjene Krvi Kristove. One su ga, osim prvih molitvica, poučavale i glazbu.

     Prvi i četvrti razred osnovne škole pohađao je u Banjoj Luci, a drugi i treći u Prijedoru, kamo mu je otac bio premješten neko vrijeme. Njegov vjeroučitelj u osnovnoj školi, vlč. Josip Kaurinović, često je hvalio maloga Ivana koji je znao vjeronauk bolje od drugih školaraca i preporučivao majci da ga pošalje u sjemenište.[2] Svake je nedjelje s ostalim učenicima išao na svetu Misu.

     Ivan je primio Prvu sv. Pričest 22. travnja 1906. godine, i slika s natpisom «Uspomena na Prvu pričest» uvijek mu je bila iznad radnoga stola. Godinu dana kasnije primio je sakrament sv. Potvrde. Krizmao ga je banjolučki biskup Marijan Marković.

     Životopisci donose jednu drugu zgodu iz Ivanova djetinjstva. Kada mu je bilo deset godina, otišao je u vožnju biciklom. Vrijeme ručku, a nigdje Ivana. Prepala se tužna mati na smrt. Čekali su roditelji neko vrijeme i upravo se spremali da jave policiji nestanak djeteta, kad eto ti Ivana mokar ko čep od znoja. Podigao izdaljega ruku i pozdravlja mamu: „Znam da me ne ćeš tući jer sam se vratio živ i zdrav!“ A malo je falilo da ga nije dobro izdegenečila. Tako bi i u drugim prilikama razoružavao mamu kada bi ga naumila istući. Govorio bi joj: „Umjesto batine, daj mi jedan poljubac!“

     Kada je prešao u „realku“, tj. u više razrede današnje osmogodišnje škole, napredovao je u svim predmetima, osim u crtanju. To mu nešto nije išlo od ruke ni od oka. Kada se učitelj potužio njegovoj mami, mama je pitala Ivana zašto mu crtanje ide slabo. On joj je priznao da voli crtati, ali da ne vidi crte na tabli. Često mu je sve tamno, ponekada vidi osobe dvostruko, i boli ga čelo kada čita. Zabrinuti roditelji odmah su ga vlakom odvezli u Beč na pregled dvojici specijalista, Fuchsu i Repsu. Liječnici su ustanovili da Ivan slabije vidi na lijevo oko i da treba nositi naočale za vrijeme čitanja. Ivan će imati teških problema s očima kroz cio život, osobito za vrijeme studija, tako da je u neka doba mislio prekinuti školovanje. Ali Bog mu je dao očinji vid s pomoću naočala, makar na kapaljke, tako da je cijeloga života mogao i čitati i pisati i raditi koliko mu je trebalo. Bog zna kako je Ivanu trebalo ugraditi kočnice da ne vozi prebrzo, pogotovo ne ukrivo. Svatko od nas ima locus minoris valorisili resistentiae, kompleks inferiornosti.

     Od športa volio je bicikl, skijanje, tenis, gimnastiku. Volio je šah. Nije volio nogomet. Privatno je učio klavir, violinu i francuski jezik. Učiteljice iz francuskoga bile su vrlo zadovoljne svojim marljivim i inteligentnim učenikom.

     S Ivanovom sviješću o vjeri, s pohađanjem sv. mise rastao je i katolički osjećaj kod roditelja.

     Prva ljubav. Vratimo se za trenutak jednoj epizodi 17-godišnjega Ivana, koja će u njemu ostaviti traga do smrti.[3]

     U krugu obiteljskoga prijateljstva Ivan je upoznao djevojku svojih godina koja se zvala Greta Teschner. Često su se susretali, pozdravljali, zajedno čitali priče i pjesme. Ivan je bio vezan čistim emocijama uz Gretu koju je iskreno volio potiskujući svaku zlu misao. Protestantska djevojka utjecala je na Ivana tako da je počeo ići u protestantsku crkvu i slušati propovjednika koji mu se više sviđao od katoličkoga. Priznaje da je Greta u nekom pogledu bila inteligentnija od njega.

     Međutim Greta nije bila tako idealna kako je to mislio Ivan. Bila je protestantkinja i bez nekoga vjerskog odgoja. Dok je bila u Travniku, zaveo ju je neki nekatolik, čini se oficir, i napustio. Razočarana i očajna, oduzela je sebi život popivši otrov, 1913. godine. Vijest je Ivanu prenijela njegova mati Tereza. U prvi mah činilo se da je Ivan ostao ravnodušan. Ali on će kasnije u svomDnevniku zapisati: „Kad sam čuo za njezinu smrt, u dušu mi se uvukla kriza. Jasno, ne otprve, nego s vremenom… Iz dubine duše želim je vidjeti Gore, u drugome svijetu. Ne mogu izraziti ono što osjećam prema njoj, to dokazuju moje suze koje teku čim zamislim kao prašinu ovu njemačku djevojku plemenitu i karakternu. Čini mi se da je moja mladost pokopana s njom u grob. Svi se mogu smijati od srca, ali ja ne mogu. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali ako pomislim na nju, sve drugo nestaje. Jedinu utjehu nalazim u umjetnosti koja mi se sviđa, i u prirodi“ (16.3.1914). Na njezinu se sliku u svomeDnevniku češće navraćao. Na primjer 15. travnja 1914. piše: „I ja bih volio poći u Travnik, na njezin grob [na Bojni]. Ne zaboravljam je nikada, nema dana da ne mislim na nju i molim Boga za njezinu besmrtnu dušu. Kada bi zaista postojao spiritizam, ja bih s njom razgovarao“. Čak dotle. „Kad bi ovdje bio kakav učen ispovjednik da mu se povjerim“ (30.8.1914).[4]

     Zaslužni profesor. Kada je Ivan prešao u peti razred gimnazije, današnji prvi srednje, profesor mu je hrvatskoga jezika bio dr. Ljubomir Maraković, jedan od najistaknutijih promicatelja katoličkoga pokreta u Hrvatskoj. Njegov je otac bio katolik, a majka pravoslavka, podrijetlom Crnogorka, ali koja se deklarirala Hrvaticom. U sedmom razredu Ivanu je prof. Maraković predavao njemački jezik, a u posljednjoj maturalnoj godini Uvod u filozofiju. Vrijedni učitelj uvidio je kvalitete svoga učenika, njegove izvanredne i svestrane sposobnosti i posvetio mu je posebnu pozornost. Kakvu je ulogu imao dr. Maraković, Ivan će to reći 1921. u jednome pismu svomu srednjoškolskom profesoru: „Božja se milost poslužila Vama da ja upoznam istinu katoličanstva“.[5] Ljubomir Maraković, rođen u Topuskom u Hrvatskoj, i sam gimnazijalac u Travniku gdje je maturirao 1905., doktorirao je u Beču 1909., potom profesor u Banjoj Luci, angažirani katolički laik, pokazao se osobito značajnim na području književne kritike. Čovjek velike kulture a potvrdio se kao jedan od najuglednijih kritičara u hrvatskoj književnosti.

     Taj dakle profesor, dr. Ljubomir Maraković, potaknuo je Ivana maturanta da piše svoj Dnevnik, što je on počeo 27. veljače 1914., nekoliko mjeseci prije mature, a sutradan nakon što je imao školsku zadaću pod naslovom: „Korist dnevnika“. Taj Dnevnik predstavlja glavni izvor za spoznaju duhovnoga rasta Ivanova. Iz Dnevnika izbija njegova misao, karakter, napori, težnje, obveze, čitanja, odnosi prema roditeljima, profesorima, kolegama, školi, društvu. On uDnevniku svoga prof. Marakovića naziva „našim dobrotvorom koji nas je izvukao iz neznanja“ (4.3.1914).

     Postoji 20 bilježnica Dnevnika, od veljače 1914. do 15. rujna 1924. s jednom bilježnicom raznih meditacija, nakana i odluka u duhovnim vježbama. 

     Ivan je završio osnovno i srednje školovanje u rodnome gradu u višenacionalnom i višereligijskom ambijentu, i to upravo u vrijeme kada je u Sarajevu bio ubijen prijestolonasljednik Bečkoga dvora Franz Ferdinand, zajedno sa svojom suprugom Sofijom, 28. lipnja 1914.

     Ivan kao maturant, čitajući katoličku njemačku literaturu, počeo je dolaziti k sebi i do vjere u Boga. Ono što je pročitao, to je sebi postavio kao životni moto: „Živjeti za Istinu, Dobrotu i Ljepotu“. Maturalne je zadaće prvo pomogao pisati drugima, a onda sebi. Tu ga je savjest grizla, ali nije drugima pokazivao (str. 890). Maturirao je odličnim uspjehom.

     Zvanje: Kada gledaš kako je Ivan bio pobožan, rekao bi da će biti dobar svećenik.

     - Kada ga primijetiš kako juri na biciklu ili jaši na konju, zaključio bi da će biti dobar časnik.

    - Kada ga vidiš kako kritizira pisce i vrjednuje filozofe, sigurno će biti dobar kritičar, književnik ili barem profesor. Bio je dakle svestrano obdaren.

     Studij u Beču i Parizu. Ne po vlastitu izboru, nego po volji svojih roditelja, i oca Mavre osobito majke Tereze, Ivan se upisao na Vojnu akademiju u Wiener Neustadt – Bečko Novo Mjesto, gdje su 1671. pogubljeni hrvatski velikaši i urotnici Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan. Roditelji su željeli da sin nema problema s očima i da što kasnije pođe u rat kao pitomac akademije. Poslušao je oca, ali kada je vidio da u Akademiji ne može više izdržati od tri mjeseca, razočaran nad nemoralnom sodomom i svakom drugom pokvarenošću sredine u koju je upao, odlučio je pobjeći u Beč. Bila je to jesen 1914. godine. Nakon Božićnih ferija, na kojima je uvjerio roditelje, prešao je u Beč.

     U veljači 1915. godine upisao se na Civilno pravo Sveučilišta u Beču. To se posebno svidjelo mami Terezi. Ali je on bez roditeljskoga znanja pohađao predavanja iz filozofije. Godine 1916. s dopuštenjem očevim prelazi na filozofiju. Međutim, već 1916. bio je uzet u vojsku i poslan na talijansko bojište, gdje je proveo veći dio 1917. i 1918. godine. U Austriji, u Sloveniji, u Italiji. Svršetak rata dočekao je u Banjoj Luci, gdje je vidio politički nestanak austrougarskoga carstva i nastanak nove južnoslavenske države. Godine 1919. i 1920. ponovno je u Beču, gdje studira filozofiju.

     Ivan izlazi iz vojske kao čovjek i zreo kršćanin.

     Bio je dva mjeseca poručnik u rudniku Maslovare kod Banje Luke, gdje je smirio jedan štrajk rudara. Dopuštenjem pravoslavnoga svećenika Kostića, koji je vodio Narodno vijeće u Banjoj Luci, vratio se na studij, u siječnju 1919. u Beč.

     Studenti su reaktivirali udrugu «Hrvatsku», kojoj je Ivan bio tajnik, i sjednice su se održavale u njegovu stanu. U Velikom tjednu 1919. obavio je duhovne vježbe i ostao oduševljen liturgijom do smrti.

     U listopadu 1920. odlazi u Pariz, gdje pohađa predavanja na glasovitoj Sorbonni i na „Institut Catholique“; u međuvremenu priprema tezu o „Utjecaju liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda nadalje“, koju je prezentirao i obranio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 31. srpnja 1923. pred prof. Petrom Skokom, koji je Merzu bio profesor francuskoga u Banjoj Luci.[6]

     Bio je u kolovozu 1921. u Lourdesu, gdje je lurdskom vodom oprao bolesne oči. Toliko se popravilo da je mogao nastaviti studij, ali je zajedno s radom bila i patnja.[7]

     Godine 1921. ozbiljno je mislio ući u Družbu Isusovu, ali njegov ispovjednik i duhovnik p. Josip Vrbanek, koji je bio dijecezanski svećenik pa postao isusovac, nije mu to preporučio zbog slabosti očiju. Odlučio je biti „korektiv“ u katoličkim društvima, prema Papinim smjernicama.

     Položivši državni ispit, bio je osposobljen za predavanja francuskoga i njemačkoga jezika i književnosti. Kroz šest godina, sve do svoje smrti, 10. svibnja 1928., bio je profesor na Nadbiskupskoj gimnaziju u Zagrebu.

     Osvrt na školovanje. Kada je prof. dr. Dragutin Kniewald 1924. godine provodio anketu za naumljenu publikaciju „Katolički đak“, pitao je i dr. Ivana Merza: „Kakav je utjecaj na moj vjerski i moralni život imala: Škola, drugovi, profesori, šport…?“. Ivan je ovako odgovorio:

     „Osnovna škola - negativan.

     Srednja škola - negativan.

     Sveučilište - dobar.

     Kolege - nikakav.

     Profesori: vjeroučitelj - porazan; katolički laik spasio me za vječnost.

     Liberali - utuvili su mi u glavu tolike laži da ih se nisam možda još oslobodio“.[8]

     Ono što osobito udara u oči kod našega Ivana jest njegovo duhovno hodočašće, zaista jedinstveno u prvoj fazi odgoja i rasta: bez obitelji, bez novicijata, bez sjemeništa, bez duhovnoga vođe, on na poticaj jednoga drugog laika, svoga profesora dr. Marakovića, počinje pisati svoj duhovni dnevnik kao maturant, nastavlja kao vojnik, i kao student. S pomoću toga dnevnika on je želio „odgojiti svoju nutrinu i od svoje duše stvoriti remek djelo“ (Dnevnik, 28. 2. 1916.). To je i uspio. Iz toga naime dnevnika proizlazi duhovni lik Ivanov ne kao „rođena sveca“, nego kao čovjeka koji se bori na bojnom polju protiv vlastitih strasti za vlastitu savjest, protiv zla za dobro. I izlazi kao pobjednik. Ivan je u najuzvišenijem smislu riječi „katolički mladić“, koji ljubi Crkvu bez granica i bezgranično, koja nema nacionalnih i političkih međa. Crkva je Mistično Tijelo Kristovo, okupljena oko Krista u Euharistiji, a predstavljena u vidljivoj glavi Namjesniku na zemlji, Rimskome papi. Crkva, Euharistija, Papa, eto te tri ljubavi ili još bolje samo jedna ljubav koju on želi pretočiti u hrvatsku mladež svim silama svoje inteligencije i srca.

     On je promicatelj - on laik! - liturgijskoga pokreta u Hrvatskoj i „pionir Katoličke akcije“ prema smjernicama pape Pio XI., izraženima u enciklici „Ubi arcano Dei“, od 22. veljače 1922., sa svrhom da formira elitu apostola koji će raditi na „obnovi svega u Kristu“. Malo više od pet godina on se trudi, znoji, zanosi, bori, trpi da bi se u njegovoj domovini potvrdilo i osnažilo Kraljevstvo Božje. U tu svrhu pretvorio je „Omladinski savez“ u „Hrvatski orlovski savez“, 1923. postao je dušom đačkoga pokreta „Orlova“, za koji je na samrtničkom krevetu darovao svoj mladi život.

     Idemo prema 1926. godini kada je u Požegi bio skup, na kojem je došlo do rascjepljenja: na jednoj strani Seniorat s Ljubomirom Marakovićem, na drugoj Orlovstvo s Ivanom Merzom. Seniorat je želio imati upravu i nad Orlovstvom, a nije želio nad sobom biskupske vlasti. A Orlovi su željeli slušati biskupe. Tako je voljeni učitelj Maraković, predsjednik Seniorata, svoga voljenog učenika Merza izbacio iz Zagrebačkoga okružja Seniorata. Kada je uglavljena audijencija kod nadbiskupa Bauera, u listopadu 1926., da dođe do pomirenja, Maraković se nije pojavio, a Merz je došao. Hladni su odnosi ostali do smrti.

     Ivan je ušao u bolnicu 25. travnja, podvrgnuo se kirurškom zahvatu, iza kojega se situacija pogoršala i preminuo je 10. svibnja 1928. Pokopan je na Mirogoju, a 1930. prenesen u obiteljsku grobnicu. Pokraj njega pokopana mu je mama Tereza, 1935. S Mirogoja je Sedamdsetih godina prenesen u baziliku Srca Isusova u Palmotićevu.

     Po svojoj širokoj kulturi, višestrukom iskustvu života i dubokom katoličkom osjećaju Ivan je „europski“ katolik, koji je povezao germanski genij, romanski duh i slavenski svijet.   

     Ivan je katolički učenik, katolički maturant, katolički vojnik, katolički student, katolički intelektualac široke kulture, koji je iz ljubavi prema Bogu stavio sve svoje snage u službu bližnjega, i to kao apostol „Katoličke akcije“.

     Proces je otvoren 15. prosinca 1986. Papa Ivan Pavao II., sveti,beatificirao ga je u Banjoj Luci, 22. lipnja 2003.

Pogledajte fotografije
         

 

[1] Usp. F. Veraja, Ivan Merz. Pioniere dell’Azione Cattolica in Croazia (1896-1928), Rim, 1998., str. 93.

[2] Isto, str. 888.

[3] Usp. isto, str. 99.

[4] Isto, str. 891.

[5] Isto, str. 95.

[6] Usp. isto, str. 500-501.

[7] Usp. isto str. 901.

[8] Ondje, str. 98, bilješka.