DUHOVNA OBNOVA

U četvrtak, 4. prosinca, na poziv velečasnoga Željka Marića, rektora Nadbiskupskoga sjemeništa „Petar Barbarić, i ravnatelja Katoličkoga školskog centra u Travniku, biskup Ratko Perić iz Mostara pohodio je sjemenište, susreo se s narodom u crkvi, s poglavarima, profesorima i sjemeništarcima. Sveta Misa. Stigavši u Travnik, biskup je najprije slavio sv. Misu u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage. Tu se već dugom tradicijom okuplja veća hodočasnička zajednica. osobito četvrtkom - sluga Božji Petar Barbarić preminuo je kao maturant u četvrtak, 15. travnja 1897. Dok su rektor Marić i ekonom vlč. Marko Jukić ispovijedali vjernike, pod sv. Misom u koncelebraciji s novim duhovnikom don Pavom Šekerijom i tajnikom don Tomislavom Ljubanom, predvoditelj slavlja govorio je o Isusovoj poruci dnevnoga Evanđelja: Ne će u Kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine, nego onaj koji vrši volju Oca moga, koji je na nebesima (Mt 7,21). Uzalud, dakle, umiljate riječi, uzalud fine propovijedi u crkvi koje i suze izazovu, uzalud i članci u religioznim časopisima i novinama koje marljivo čitaju sjemeništarci i bogoslovi, uzalud svaka privlačna teorija i teologija, ako se ne vidi djelo koje je izraz vršenja Božje volje u životu i zajednici. A volja se Božja manifestira u obdržavanju Deset zapovijedi, ili još kraće u poštovanju Isusova zlatnog pravila: Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga. Ništa nam ne koristi ni vjera koja brda valja – ta i đavli vjeruju, veli sv. Jakov (2,19), i još k tomu dršću – ako nema djela ljubavi što ih Bog očekuje i traži. Ne ulazi se, dakle, u Kraljevstvo nebesko s ulaznicom na kojoj je upisano da je čovjek vjerovao, čak prorokovao i činio čudesa, ako nema jasne naznake da se opsluživala volja Božja u konkretnim djelima prema bližnjemu. Isus govori o dva puta na ovome svijetu: jedan je širok kojim mnogi idu, ali koji vodi u propast; a drugi je uzak i strm, kojim rijetki idu, ali taj vodi u vječni život. Nagovor učiteljima i nastavnicima u Osnovnoj školi i profesorima u Gimnaziji. U Školskom centru upisano je oko 900 učenika podijeljenih u Osnovnu osmogodišnju školu i četverogodišnju Gimnaziju. Gimnazija je nešto više od državne gimnazije jer se uči latinski prve dvije godine, a grčki druge dvije godine, ali još uvijek daleko od Klasične gimnazije u kojoj se poučava latinski i grčki jezik po tri sata tjedno kroz sve četiri godine. Rektor Marić omogućio je nastavnicima i profesorima, kojih ima oko 60, svakoga mjeseca duhovni nagovor i obnovu. Biskupu je za adventsku duhovnu obnovu i pripremu za Božićno vrijeme sugerirana tema Utjelovljenja Sina Božjega. Razmatranje je bilo u velikoj sjemenišnoj dvorani na drugom katu. UTJELOVLJENJE SINA BOŽJEGA. Prebacimo se u duhu dvije tisuće godina unatrag. Tadašnje bi se stanje moglo prikazati riječima sv. Grgura Nisenskoga: Naša je bolesna narav tražila da bude ozdravljena. Pala - da bude podignuta; umrla - da bude uskrišena. Izgubismo posjedovanje dobra, stoga je bilo potrebno da nam se nadoknadi. Nama, utonulima u tamu, bilo je potrebno svjetlo. Izgubljeni - očekivasmo spasitelja. Utamničeni - pomoćnika. Robovi - osloboditelja. Zar svi ti razlozi bijahu nevažni? Zar nisu bili dovoljni da pokrenu Boga te siđe sve do naše ljudske naravi da je posjeti, jer se čovječanstvo nalazilo u tako bijednom i nesretnom stanju? Bolesni, pali, umrli, utonuli, izgubljeni, utamničeni, robovi. Eto to su određeni pridjevi našega žalosna i neodređena stanja. Kako su to stari Grci u svojoj religiji ili bolje reći mitologiji poimali i rješavali? Željeli su protumačiti svijet, postanak ljudi, napose zlo u svijetu. Svaka religija to pokušava. Grci su smatrali da je svijet zlo, u koje su ga bogovi ubacili, toliko zlo da su samo bogovi gori od ljudi! Tako oni imaju ovu nakaznu priču: Jedan od titana, nižih bogova, zvani Prometej, vidjevši ljudsku bijedu, ukrao je vatru glavnomu bogu Zeusu i iz samilosti dao je ljudima da se njome griju i služe. Kada je Zeus za to doznao, uhitio je Prometeja, lopova, i za kaznu dao ga je prikovati na pećinu u Kavkazu da mu orlovi jetru kljuju. A kada bi ona narasla, opet bi lešinari obavili svoj posao. Ili ona druga slična ovoj: Tantal, Zeusov sin, ukrao je ambroziju, neku vrstu smjese hrane i piće, i dao je svojim podložnicima da budu besmrtni, sve mimo volje svoga oca Zeusa, koji ga je stavio na „Tantalove muke“, nemogućnost zadovoljenja prijekih potreba. Vidiš i sam koliko je se to besmisleno. Sveti Augustin veli kako je čitao u grčkoj i rimskoj mitologiji svakakvih priča, nevjerojatnih i još nevjerojatnijih. Ali nije nikada čitao da bi se neki bog utjelovio da potraži čovjeka i da ga spasi. A upravo se to dogodilo u početku kršćanstva. Druga se Božanska Osoba utjelovila da postane čovjekom, da čovjeka spasi od grijeha i pakla. Kako se čovjek, zajedno s anđelima Božjim, ne će radovati takvu Božjem činu i Božjemu Sinu koji nam je ponudio vječno spasenje?! Utjelovljenje je otajstvo – mysterium, i ujedno čudo - miraculum. Crkva Utjelovljenjem naziva onaj otajstveno-čudesni čin kojim je Druga Božanska Osoba, Sin Božji uzeo ljudsku narav da u njoj ostvari naše otkupljenje od grijeha i đavla i ponudi nam konačno spasenje za nebo. Utjelovljenje je djelo Presvetoga Trojstva: Otac koji šalje, Sin koji je poslan, Duh Sveti po kojem se sve to događa. Zašto je to Sin Božji učinio? Crkva naučava – prema Katekizmu Katoličke Crkve (vidi br. 456-478) - ovih nekoliko razloga Utjelovljenja: - „Radi nas ljudi i radi našega spasenje sišao s nebesa; i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom“. Snagom Duha Svetoga uzeo tijelo od Djevice Marije i postao čovjekom da nas ljude spasi. To je za nas Otajstvo, najuzvišenije Otajstvo, jer ne znamo kako se dogodilo. A to je ujedno i čudo jer nadilazi prirodne zakone. - Riječ je tijelom postala da nas spasi pomirujući nas s Bogom - Ocem. Mi smo bili u neprijateljstvu, u neposluhu, u udaljenosti od Boga, jer od Adama, preko Kaina, preko Kule babilonske, preko Sodome i Gomore, preko tolikih trojanskih ratova nismo u dobrim odnosima ni s bratom svojim ni s Bogom svojim. Netko mora doći izvana da nas pomiri. Bog „nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4,10). On je pun ljubavi prema nama, do vlastita žrtvovanja. Nitko mu ništa nije ukrao, sve je inicijativa njegove beskrajne ljubavi: i stvaranje i spasenje. - Utjelovio se da bismo spoznali ljubav Božju. S Božje strane uvijek je bilo ljubavi, a s naše nije. Sin se Božji prihvaća utjelovljenja da s čovjekom bude čovjek, da s njime plače i raduje se, da s njime pati i radi, da mu pokaže svoju ljubav i od njega izmami njegovu ljubav u slobodi, ne u prisili. „U ovom se očitovala ljubav Božja u nama: Bog je Sina svoga jedinorođenog poslao u svijet da živimo po njemu“ (1 Iv 5,9). Ili ona druga Ivanova: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). - Postaje čovjekom da nam bude uzor svetosti: Pokazao nam je primjer kako se živi, djeluje, žrtvuje tako da se nitko ne može opravdavati da ne zna što i kako treba u životu. „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 15,12). Eto primjera nad primjerima! - Božanski Logos ili Riječ postaje tijelom da mi postanemo „zajedničari božanske naravi“ (2 Pt 1,4). Ovo je nešto najveličanstvenije. Nije Isusu bilo zanimljivo postati čovjekom da bude čovjek, nego da nam omogući da mi budemo dionici njegova božanstva. „On se očitova u tijelu“ (1 Tim 3,16). Sve je ovo sv. Pavao formulirao na svoj uzvišeni način pišući običnim vjernicima, Filipljanima, a evo što kaže: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2, 6-8). Pogledajmo neke poučke i zaključke iz toga hvalospjeva Kristu Spasitelju: Apostol najprije opisuje Krista u njegovoj pred-zemaljskoj opstojnosti i slavi kao Sina Božjega - pravoga Boga. Trajni lik Božji. Isus je Isus od svoga začeća u Nazaretu, odnosno od rođenja u Betlehemu prije 2.000 godina, tj. od trenutka kada su mu na dan obrezanja dali ime Isus u hramu u Jeruzalemu. Ime Isus znači Spasitelj, Spaso. Ime Krist - Pomazanik ili Mesija označuje Isusovu ulogu u ovome svijetu. A prije svoga začeća i rođenja Isus je - Sin Božji. Pavao ga naziva trajni lik Božji. Riječ "lik" u hrvatskom nema one snage koju ima grčka riječ morfé, nešto unutarnje, trajno i nepromjenljivo, bit, narav, priroda, karakter, sa svim svojstvima koja pripadaju dotičnoj naravi! Taj trajni lik Božji nije smatrao da je otimačina činjenica ako on sebe smatra jednakim Bogu - Ocu, tj. po jednoj jedincatoj božanskoj naravi, po jednom Božanstvu. On to doista jest. Po osobi je različit. Osoba je vlastiti „ja“, svjesni „ja“, pod kojim djeluje narav. U nas je ljudi jedna osoba - jedna narav. U Bogu nije tako. Nego: u Bogu su tri Osobe: Očev ja, Sinov ja i Duhov ja samo s jednom naravi, božanskom, Božanstvom. Vidiš li toga Trojstvenog Otajstva! Ne znamo ništa o „tamnoj materiji“ i „tamnoj energiji“ u svemiru, a da znamo nešto o svetosti i svjetlosti Božjoj! Taj trajni lik Božji, tj. Sin Božji "oplijeni" sam sebe, tj. oduze samomu sebi Božju slavu, uze "lik sluge" i postade čovjekom podvrgavši se svemu ljudskomu, osim grijehu. Lik sluge. Ista riječ morfé upotrebljava se i za slugu. Radi se o naravi sluge, tj. o našoj ljudskoj naravi: o našem tijelu, o našoj duši i duševnom razumu i duševnoj slobodnoj volji. Tako imamo ovo najdublje otajstvo kršćanstva: Sin Oca vječnoga - trajni lik Božji - koji je po naravi jednak Ocu i Duhu Svetom, a po osobi različit i od Oca i od Duha, postao je čovjekom tako da je uzeo lik sluge, tj. ljudsku narav, ali ne i ljudsku osobu. Isus ima samo Božansku osobu, Božanski ja, a ima božansku narav i ljudsku narav. Ima razum božanski i razum ljudski, volju božansku i volju ljudsku, ali ima samo jedan ja, onaj božanski. To se u bogoslovlju naziva hipostatska unija: jedinstvo dviju naravi, božanske i ljudske, u jednoj osobi, onoj božanskoj. Vidiš li da je to misterij, otajstvo, tajna, koja zahtijeva našu vjeru, povjerenje, pouzdanje, kao što se ona djevojčica ili dječačić povjerava svomu ocu ili majci i siguran je kada ga oni drže za ruku ili u naručju, a ništa ne znaju ni o ocu ni o majci. Za carevanja Augustova i kraljevanja Herodova utjelovio se u Nazaretu i rodio u gradu Betlehemu Sin Božji, Isus Krist. Zašto se rodio? Rodio se da otkupi Gaja Julija Cezara Oktavijana Augusta. Da otkupi njegove tri žene i sve njegove kćeri, nije imao sina! Da otkupi cijelo Rimsko carstvo. Da otkupi kralja Heroda i svih njegovih šest žena, da mu otkupi sinove koje je podavio. Da otkupi cijelu Palestinu, cijelo čovječanstvo, od prvoga Adama do posljednjega Adama. Da otkupi sve koji žele Božje otkupljenje i spasenje. Biskup je na kraju podijelio svim sudionicima predavanja ovogodišnju duhovnu knjigu „Isus silan na riječi“, tumačenje Isusovih prispodoba. Pogledajte fotografije