Arhitektura i slikarstvo u gimnaziji u Travniku

Svetlana Rakić, Sarajevo

 

Neposredno nakon dolaska prvog nadbiskupa vrhbosanskog dr. Josipa Štadle­ra, u Bosnu već na početku 1882. dolaze i prvi isusovci. Zahvaljujući prije svega djelovanju istaknutih isusovaca Erika Brandisa, Franje Slavića, Aleksandra Hoffera, Antuna Meseka i Josipa Celinšćaka, stvoreni su temelji sjemeništa i gimnazije u Travniku - Alojzijanuma. Doduše, u katalogu austro-ugarske po­krajine DI za godinu 1882. sjemenište se pominje kao »Seminarium inchoatum SS. Cyrilli et Methodii«, što je, čini se, bila prvobitna namjera isusovaca.[1] Erik je Brandis odmah nakon dolaska u Travnik, u siječnju 1882. počeo s obukom učenika u iznajmljenoj turskoj kući u kojoj će ostati godinu i pol dana. Već u travnju iste godine službeno je otvoreno dječačko sjemenište (đaci su primljeni na stan i hranu), a u listopadu i gimnazija.

Istodobno s početkom obuke prvih đaka, već 19. siječnja, napravljen je i plan za gradnju nove zgrade sjemeništa i gimnazije, koja će biti podignuta na mjestu prijašnje ljevaonice topova. Bosanska vlada besplatno je ustupila zemljište, a najveću novčanu pomoć dao je rimski grof Leopold Kramec, vitez od Lilienthala iz Graza. Opat Fidelis Hopperger (1821.-1896.), nadstojnik časnih sestara sv. Vinka u Zagrebu, preporučio je za graditelja Johanna Holza iz Po­žege, koji je sestrama milosrdnicama već podigao više kuća. Obojica su došla u Travnik te su zajedno s Mesekom i Brandisom dogovorili osnovni oblik zgrade, Hopperger je tražio da to bude zatvoreni četvorokut, nakon čega je graditelj Holz izradio plan.

Cijeli arhitektonski kompleks podignut je u tri etape između godine 1882. i 1888. Najprije je sagrađeno južno krilo, tako da je već u lipnju 1883. gimnazija s internatom preseljena iz turske kuće u novu zgradu. Tu je bila i privremena kapela i soba za profesore. Nadbiskup Stadler blagoslovio je ovu prvu zgradu što ju je podigao u Bosni. Zatim su sagrađena istočno i sjeveroistočno krilo s crkvom (1885.-1886). Zadnje je podignuto zapadno i sjeverozapadno krilo, odnosno kolegij (1887.-1888.). Ova dvokatna zgrada, dugačka 72, a široka 54 m, nekoliko je idućih godina bila najveća u cijeloj Bosni. Poznato je da je njezina fasada bila prvobitno obojena zelenkasto, za 50-godišnji jubilej sivkasto, a danas je žuta. Na objektu su izvedene dvije manje kasnije dogradnje u međuratnom razdoblju. Jedno je đačka kuhinja i blagovaonica, prizemna, 53 m dugačka zgrada uz južnu stranu sjemeništa s kojim je bila spojena drvenim hodnikom (1922). Drugo su bile nove nusprostorije u jugoistočnom i jugozapadnom kutu dvorišta s modernim vodovodom 1930).[2]

Ovaj arhitektonski kompleks, s nekada lijepim zatvorenim atrijem, u sjeveroistočnom krilu ima jednobrodnu bazilikalnu crkvu polukružne apside i poluobličastog svoda s markantnim zvonikom sa satom na pročelju. Travničko je sjemenište jedan od najranijih primjera neorenesansne gradnje u Bosni, stila u kojemu će potkraj prošlog stoljeća biti izveden čitav niz značajnih stambenih, poslovnih i javnih zgrada, prije svega u Sarajevu. Većina je sakralnih objekata, međutim, projektirana u neoromaničkom i neogotičkom stilu, u kojem je sagrađena i sarajevska katedrala. Neogotika i neorenesansa kao najraniji histo­ricizmi, reprezenti su europskog svijeta, stila i ukusa koje je zastupala Zemaljska vlada i njezini arhitekti. U neorenesansi su često građene kulturno-prosvjetne ustanove, kojih je gradnja inače uzela maha u 90-im godinama. U tom stilu tada su u Sarajevu sagrađene Velika gimnazija, zatim Muška i Ženska osnovna škola (u Zmaj Jovinoj ulici), s istim osnovnim arhitektonskim jezikom kao i već dovršeno Sjemenište u Travniku. To obuhvaća prije svega dominaciju plohe nad linijom, čestu upotrebu kratkih pilastara, uglavnom iste visine kao i prozora, raščlanjivanje fasade rizalitima, krovnim i etažnim vijencima te njihovima prozora. Pročelje isusovačkoga sjemeništa s crkvom u sredini raščlanjeno je središnjim i ugaonim rizalitima, vijencima i naglašenom rubnom rustikom u prizemlju, dok je kod prvog i drugog kata fasada glatka. Jedan od najizrazitijih primjera neorenesansne sakralne gradnje u Bosni i Hercegovini jest Bogoslovsko sjemenište s crkvom sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu, koje je Stadler dao podići neposredno nakon travničkog sjemeništa. Dok ovaj arhitektonski kompleks ima obilježje talijanske visoke renesanse, manirizma pa i baroka, sjemenište u Travniku više se drži strožih, klasicističkih elemenata i siromašnije je u plastičnim dekoracijama fasade, premda je i ovdje na crkvenom zvoniku prisutan duh baroka.

Plan isusovačkog sjemeništa izradio je i sam proveo graditelj Ivan Holz. Njegovo je ime vezano uz arhitektu Josipa Vancaša, koji se također potpisivao kao Požeški, a sa kojim je Holz često zajedno radio i to samo kao graditelj. Vancaš je bio jedan od najboljih i najtraženijih arhitekata potkraj 19. st. u Bosni, a Stadler mu je povjerio i najvažniji pothvat - gradnju sarajevske katedrale, koja je tekla gotovo usporedo s gradnjom sjemeništa u Travniku (za­početa je i dovršena godinu dana kasnije). Došavši u Sarajevo 1883. da bi radio na katedrali, Vancaš je 1882. još uvijek bio u Beču, što je vjerojatno razlog da je Holz sam radio na projektu travničkog sjemeništa. Već 1887. Vancaš i Holz zajedno su radili na projektu župnog dvora i crkve u Travniku (što pokazuje arhiv Župnog ureda), dakle, mnogo manjeg objekta nego što su to bili sjeme­nište i gimnazija s crkvom. Naime nacrt župnog dvora u Travniku izradio je Holz, a preradio Vancaš, dok je crkvu i veliki oltar projektirao Vancaš. Bora­veći, dakle, u Travniku upravo u vrijeme gradnje isusovačkog sjemeništa, Vancaš je, sigurno, bio upoznat s Holzovim radom, a da li mu je i koliko pomagao sugestijama, nije ostalo zabilježeno.

Nakon završetka travničkog sjemeništa i sarajevske katedrale, gdje su radili odvojeno, Holz i Vancaš zajedno su 1893. dovršili Bogoslovsko sjemenište u Sarajevu s crkvom sv. Ćirila i Metoda u koje su se preselili bogoslovi iz Travnika. Vancaš je uradio nacrt i nadzirao gradnju, a graditelj je bio Holz. Za razliku od svog neorenesansnog projekta, Vancaš je kao arhitekt s najvećom reputacijom u sakralnoj arhitekturi, većinom radio u stilu neoromanike i neogotike. On je u Bosni napravio još jedan projekt vrlo blizak crkvi sv. Ćirila i Metoda, a to je crkva sv. Duha u franjevačkom samostanu u Fojnici iz godine 1888. Na prijelomu 19. i 20. st. Vancaš i Holz, kao arhitekt i graditelj, zajedno su radili franjevačke samostane u Kreševu (koji je izgorio) i u Kraljevoj Sutjesci. Kao samostalni arhitekt, uz Travnik, Holz je početkom našeg stoljeća sagradio franjevačke samostane Plehan kod Dervente i Visoko s gimnazijom. Posebno je zanimljiv Halzov projekt samostana i gimnazije u Visokom, neorenesansne građevine koja ponavlja arhitektonske elemente isusovačkog sjeme­ništa, a slična je prvom neostvarenom Holzovom projektu sjemeništa u Travniku. Naime, u isusovačkom arhivu u Zagrebu čuvaju se dva Holzova projekta sjemeništa. Prvi, koji nije realiziran, mnogo je jednostavniji, s manje ukrasnih elemenata i jednostavnijim profilacijama, u strogom horizontalnom rješenju bez istaknutih vertikala i bez rustične fasade prizemlja. Najveća je razlika u pročelju same crkve koja je ovdje dana u neoromaničkom stilu s neoromanič­kim četvrtastim zvonikom, dolje završenim prelomljenim zabatom. Isto takvo rješenje zvonika Holz će prenijeti, i ovaj put i realizirati, na zgradi franjevačke crkve u Visokom, čijem je projektiranju i gradnji pristupio godinu dana nakon završetka građevinskih radova na travničkom sjemeništu.

Nadbiskupska velika gimnazija u Travniku najstarija je osmorazredna srednja škola u Bosni i Hercegovini. Desetak godina nakon nje otvorene su u Sarajevu Velika gimnazija te Muška i Djevojačka osnovna škola, dok je franjevačka gimnazija u Visokom počela s radom 1900. U franjevačkom samostanu Široki Brijeg kod Lištice također je postojala još od 60-ih godina prošlog stoljeća osnovna škola i škola za izobrazbu budućih franjevaca koja je svojim programom bila prilagođena talijanskim crkvenim školama, a 1889. uveden je u školu nastavni program po uzoru na klasične gimnazije Austrougarske monarhije. Međutim, današnja zgrada gimnazije (nacionalizirana nakon rata) građena je 1924.-1931, godine. U Travniku se počelo raditi sa 30-ak đaka, da bi već za pet godina bilo njih 100. Broj đaka stalno je rastao; tako da je poslije 15 godina u Travniku školovanje završavalo 200 đaka, a prije prvoga svjetskog rata 280. Vrlo brzo nakon rata broj se đaka popeo na 400 i u međuratnom razdoblju stalno se kretao između 350 i 400.[3] Gimnaziji je 1916. priznato pravo javnosti tako da je postala škola otvorenoga tipa, samo za mušku djecu.

Današnja zgrada Nadbiskupskog sjemeništa i gimnazije s crkvom sv. Aloj­zija jedinstven je arhitektonski kompleks u Bosni i Hercegovini iz dvaju razloga - to je najstariji sačuvani kompleks katoličkog samostana s najstarijim po­stojećim freskama u crkvi. Uz taj isusovački kompleks, sarajevsku katedralu i Bogosloviju, podignute neposredno nakon njega, postoji još nekoliko zdanja franjevačkih samostana podignutih pokraj 80-ih i u tijeku 90-ih godina prošloga stoljeća. To su samostani Fojnica (1888.), Plehan (1898.-1902.) i Visoko s gimnazijom (1899.-1900.), a donekle i samostan Gorica u Livnu, građen u više navrata u tijeku cijele druge polovice 19. st. Uz navedene, još su samo četiri katoličke crkve, opet u sklopu franjevačkih samostana, sačuvale svoja stara zdanja, te potječu iz prvog desetljeća našeg stoljeća, dok su sve druge kasnije, uglavnom poslijeratne građevine. Ovo se odnosi na Kraljevu Sutjesku (1906.­1908.), Tolisu, Jajce i Široki Brijeg (1911.).

Možda je pomalo paradoksalno što je upravo isusovačko sjemenište danas sačuvalo najstariju oslikanu katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini s obzirom na činjenicu da su franjevci u ove krajeve došli 600 godina prije isusovaca, odnosno već u 14. st. Međutim, duga turska okupacija, požari i ratovi, učinili su svoje, tako da su svi samostani u 20. st. rušeni i prepravljani. Isusovačka crkva sv. Alojzija, dugačka 30, a široka 12 metara, oslikana je godine 1890./91. Posao je bio završen do rujna 1891. kada je u crkvi proslavljena 300. obljetnica smrti sveca patrona. Ime slikara nije zabilježeno u sačuvanim kronikama i arhivima sjemeništa i župe. Zahvaljujući usputnoj napomeni anonimnog čitaoca iz Travnika (koji se potpisao kao »štovatelj sv. Ive Krstitelja«), koji 1892. u dopisu časopisu Vrhbosna hvali svojeg župnika, znamo da su slikari došli iz Graza da oslikaju crkvu sv. Alojzija.[4]

Slikarstvo je sačuvano bez većih oštećenja, samo što je cijela donja zona u visini od oko 4,5 metara nakon rata prebojena u ružičasto, ali je ispod toga vjerovatno original očuvan. To potvrđuje i činjenica da je na sjevernom zidu crkvene lađe vidljiva glavica anđela bez većih oštećenja, koja je očito bila prebojena. Ovaj je detalj ujedno i jedini dio u donjim zonama zida s kojega je ružičasta boja sama otpala. Na stropu crkvene lađe bilo je 15 slika u medaljonima, od kojih su dvije uništene. U sredini su predstavljeni sv. Josip, Srce Isusovo i Srce Marijino, a između njih bila su još dva medaljona sa slikama dva anđela u jednom i Anđela čuvara u drugom. Danas tih dvaju medaljona nema, a njihov je sadržaj, srećom, zabilježio jedan od sudionika proslave 300. obljetnice smrti sv. Alojzija u njegovoj crkvi, u opisu svečanosti objavljenom u Glasniku su. Josipa iz te godine.[5] Sa svake uzdužne strane svoda još je po pet medaljona s isusovačkim svecima čija su latinska imena čitko ispisana na rubovima. To su sv. Petar Kanizije, bl. Petar Faber, sv. Stanko Kostka, sv. Franjo Jeronimski, sv. Franjo Borgija, sv. Franjo Ksaverski, sv. Franjo Regis, sv. Ivan Berhmans, sv. Petar Klaver i sv. Alfonz Rodriguez. Na čeonome luku svoda apside nalaze se četiri, sada vrlo tamna, medaljona poprsja evanđelista s njihovim simbolima. Na svodu apside četiri su medaljona: Presveto Trojstvo s Križem, Kristova glava s trnovim vijencem, sv. Alojzije Gonzaga i Ignacije Lo­yolski. Kristov lik s trnovom krunom, snažnih obnaženih prsa i pogleda uprtog u nebo prije odaje nepokolebljivu volju i sigurnost negoli mučeništvo. Zagrnut je draperijom modeliranom u nekoliko krupnih poteza kistom. Njegova meka smeđa kosa u kovrčama pada preko ramena. Ovo je možda jedan od najizraženijih i najljepših likova u travničkoj crkvi. Bogati slikani ornament koji po­kriva crkvene zidove i stropove u geometrijskim i biljnim stilizacijama vrlo je maštovit.

Isti su slikari nakon završena posla prešli na oslikavanje župne crkve u Travniku, što su dovršili do Božića iste, 1891. godine.[6] Danas samo svod župne crkve pokazuje rad tih slikara, a sve su ostale površine u crkvi nakon rata grubo i naivno preslikane. Svod je, međutim, pokriven finim stiliziranim geometrijskim i biljnim ornamentom u smeđecrvenkastoj gami, vrlo bliskim ornamentu u crkvi sv. Alojzija.

Knjiga Ljubice Mladenović Građansko slikarstvo u BiH u XIX veku, koja je izašla prije osam godina[7], u poglavlju posvećenom katoličkim crkvama ne spominje oslikavanje travničkih crkava, koje su zapravo najstariji i najbolji primjerci oslikavanja katoličkih crkava u 19. st., u Bosni i Hercegovini. Slike u sarajevskoj katedrali, rađene gotovo usporedo s travničkim, po kartonima Alek­sandra i Lodovika Seitza, danas su uništene. Slikari talijanskog podrijetla, Marko Antonini i njegov sin Oto, radili su u prvom desetljeću našeg stoljeća u četiri franjevačka samostana u Bosni (Plehan, Jajce, Kraljeva Sutjeska i Liv­no). Njihov je rad ostao sačuvan, ali je, na žalost, izuzetno naivan i loš. U sarajevskoj Bogosloviji, međutim, sačuvane su donekle uspješne monumental­ne kompozicije Otona Ivekovića i Ivane Kobilice s kraja prošlog i početka na­šega stoljeća.

Sve ove zidne slike ne čine nikakvu paralelu travničkom slikaru, samo što upućuju na valorizaciju u kontekstu šturog sačuvanog opusa. Međutim, franjevački samostan Fojnica bez većih je oštećenja sačuvao crkvu oslikanu 1893./4. godine. Fojničko i travničko slikarstvo vezano je ne samo bliskim vremenom nastanka već i određenim stilskim paralelama. To su jedina dva sačuvana primjera njemačkog (austrijskog) slikarstva u bosanskohercegovačkim crkva­ma. U kronikama samostana Fojnice zabilježeno je ime slikara - Josip Oisner (spominje se i kao Ojsner). Njegovi likovi i cjelokupna ornamentacija crkvenog enterijera odaju dojam vrlo dobrog i sigurnog slikara i crtača, s finim osjećajem za kolorit i komponiranje većih cjelina, što se svakako odnosi i na travničkog slikara. Natpisi ispod likova u Fojnici su njemački. Dekorativni elementi mnogo su manje stilizirani od onih u Travniku - to su buketi ljiljana, ruža i grozdova, što je razumljivo s obzirom na to da je u pitanju franjevačka crkva. Budući da su likovi i u Travniku i u Fojnici na visokim stropovima teško sagledivi, tek će preciznija analiza nakon čišćenja slika moći pokazati je li u pitanju samo isti stilski krug ili možda čak i isti majstor.

Stilska bliskost fojničkog i travničkog slikarstva trenutno je možda najuočljivija u komparaciji likova Krista te evanđelista Marka i Ivana. Kristov lik u sceni Uskrsnuća u kupoli fojničke crkve, meke svijetlosmeđe kose koja se na ramenima kovrča, prorijeđene brade i brkova, donekle je sličan liku Srca Isusovog i Krista s trnovim vijencem iz Travnika. Draperija perizona također je na ovim slikama modelirana krupnim tamnim naborima. Evanđelist Marko (na pandantifu kupole u Fojnici i na čeonome luku apside u Travniku) ima potpuno isti položaj glave dane u tričetvrt profilu, zakrenute ulijevo, kao i ruku. Desnom rukom svetac drži otvoreno Evanđelje, a lijevom pridržava knjigu lagano dotičući korice. Njegova kratka i gusta kosa te brada i brkovi svijetli su i kovrčavi na objema stranama. I glava lava ispod njegovih ruku, crvenih očnih vjeđa, čini se da je dana na sličan način. Marko je na objema slikama zagrnut bogato nabranim svijetloplavim plaštom sivoga širokog ovratnika (bordure) is­pod kojega se vidi svijetlosivkasta haljina kružnog izreza oko vrata. Oreoli su slikani u perspektivi kao tanka svijetla kružnica. Evanđelist Ivan (na pandantifu kupole u Fojnici i na čeonom luku apside u Travniku) dan je u strogom profilu, duge meke svijetlosmeđe kose koja pada po lijevome ramenu u krupnim kovrčama, vidljivima i na desnom ramenu. Zagrnut je plaštom prebačenim preko ruke u kojoj drži kalež sa zmijom i preko lijevog ramena. Na objema slikama, on također u lijevoj poluspuštenoj ruci drži sklopljeno Evanđelje. Isto je i izvijanje zmije koja izlazi iz kaleža. Ikonografska podudarnost slikanja Iva­na u Fojnici i u Travniku posebno je zanimljiva. Četiri evanđelista u obje su crkve predstavljena sa svojim uobičajenim simbolima, a Ivan je naslikan ne s orlom već s kaležom sa zmijom - odnosno u prizoru čuda kada mu je car Domicijan za vrijeme progonstva u Efezu dao da popije otrovano vino. U drugim crkvama u Bosni Ivan se uvijek predstavlja s orlom. Čini se da je Ivanov plašt u fojničkoj crkvi smeđecrvenkast, a haljina maslinastozelenkasta, tamnija od plašta, dok je u Travniku kombinacija boja njegove odjeće obratna. Upo­ređivanje likova drugih dvaju evanđelista za sada nije moguće zbog lošeg stanja travničkih medaljona. Jednako tako, prave boje kao i boje inkarnata, bit će moguće vidjeti tek iz veće blizine i nakon eventualnog čišćenja slika.

Na koru u crkvi i danas stoje orgulje, nabavljene 1891. od tvrtke »Rieger« u Šleskoj.[8] Te orgulje s 15 registara (srednje klase) nisu preživjele nebrigu posljednjih 40-ak godina te su, kako se čini, u nepopravljivom stanju. Zvona su bila otpornija, lijevana od kvalitetne legure, izuzetnog su zvuka i nisu oštećena, premda bi ih bilo potrebno što prije očistiti i zaštititi. Prvobitna tri zvona za crkvu bila su nabavljena 1889. iz bečkog Novog Mjesta od tvrtke »Hilcer« i nosila su imena sv. Alojzija, Ivana Berhmanskog i Stanislava Kostke.[9] Ta su zvona, međutim, 1917. pretopljena, a današnja su zvona iz godine 1926. Zajedno su bila teška 1055 kg. Sat na zvoniku postavljen je 1901., ali od rata ne radi.

U crkvu je 1890./91. postavljeno pet novih pozlaćenih oltara. Glavni je ol­tar izradio »umjetnik Novotny iz Sarajeva«, a drugi su štajerski (Graz).[10] Dva bočna, do glavnog oltara, bila su posvećena sv. Josipu i sv. Ignaciju. Dio sjemenišne zbirke uljanih slika, među kojima i slika patrona crkve s glavnog ol­tara, danas je u Bogosloviji u Sarajevu. Dijelovi oltara i pojedini kipovi iz crkve sv. Alojzija danas su djelomično u župnoj crkvi na Stupu u Sarajevu, a veći je dio uništen. Od raznih fragmenaia travničkih oltara sklopljeni su glavni stupski oltar i mali oltar u kapeli, kao i dva bočna oltara i propovjedaonica. Tu su i dva travnička svetohraništa i tri kipa - sv. Alojzija, Stanka Kostke i Anđela čuvara (koji je stajao na vrhu glavnog oltara u Travniku), kao i pričesna ograda iz crkve, u duboreznoj hrastovini. U župnoj crkvi u Glavicama kod Bugojna sačuvan je još i kip Srca Isusovog, gotovo u prirodnoj veličini. Na osnovi ne­koliko postojećih fotografija unutrašnjosti crkve sv. Alojzija, napravljenih prije drugoga svjetskog rata, danas je moguće identificirati malobrojne sačuvane fragmente crkvenog namještaja.

U Spomen knjigi iz Bosne, tiskanoj u Sarajevu 1900., objavljen je izgled crkve s glavnim i dvama bočnim oltarima, a u Životopisu Petra Barbarića detaljnije je prikazan izgled glavnog oltara.[11]

Kod isusovaca u Sarajevu nalazi se nekoliko crkvenih predmeta iz Travni­ka. Neobarokna pokaznica (monstranca) iz 19. st. od pozlaćenog bakra ukrašena je iskucavanjem, graviranjem i lijevanim dodacima u srebru te raznobojnim kamenjem i slikanim pločicama emajla koje predstavljaju Raspeće na vrhu i Isusa i Samaritanke ispod estenzorija. Po rubu osnove s unutrašnje strane latinski je zapis koji priopćuje da je pokaznicu 1914. darovala Elizabeta Gott­fried iz Regensburga. Zapis glasi: DONAVIT SOCIETATI JESU IN BOSNIA AD EJUS JUBILAEUM ANNO 1914 ELISABETH GOTTFRIED VIRGO RATISBONENSIS EI ET OM­NIBUS, AD HOC OSTENSORIUM STIPEM CONFERENTIBUS - BENEDICAT CUM PRO­LE PIA - BEATA VIRGO MARIA. Dva neobarokna relikvijara, također sada u Sarajevu, u duboreznom su pozlaćenom okviru s 32 medaljončića s moćima sve­tih. Treći predmet iz Travnika svećenički je plašt u zlatovezu iz 19. st.

Golemo kulturno, znanstveno i obrazovno značenje koje su isusovci imali u Travniku do drugoga svjetskog rata tek će pokazati budući istraživači. Ova škola, koja je svojedobno bila na razini najboljih europskih srednjih škola, imala je izvanredne i danas glasovite zbirke: prirodopisnu (Brandisovu), minerološku, numizmatičku, arheološku s lapidarijem i etnološku. Knjižnica je bila među najvećima u Bosni i Hercegovini s više od 25.000 knjiga i dobivala je gotovo sve tadašnje europske znanstvene časopise na svim svjetskim jezicima. Od toga izuzetnog muzeološkog i bibliotečnog materijala danas je sačuvano možda tek tridesetak posto, a većina je nacionalizacijom god. 1948. uništena ili raspršena. Dio sačuvanog materijala izložen je u Zavičajnom muzeju u Trav­niku koji, na žalost, nema potrebne uvjete ni za čuvanje ni za prezentaciju preuzetih isusovačkih zbirki. Nakon nacionalizacije travničke gimnazije na sa­moj crkvi sv. Alojzija nisu poduzimane veće građevinske intervencije, a drugi je dio kompleksa preuređen u srednjoškolski centar »Antun Mavrak«. Građevina je u cjelini u dobrome stanju, vjerojatno ponajviše zahvaljujući solidnoj gradnji. Na počelju crkve nedostaje jedan od četiriju kapitela kojima se završavaju dugački pilastri koji dijele vertikalno raščlanjenu fasadu i tri središnja prozora crkvenoga kora.

I arhitektura i slikarstvo, a često i samo postojanje isusovačkog sjemeništa i gimnazije u Travniku, u poslijeratnoj stručnoj literaturi potpuno je zanemareno. Time je nanesena velika nepravda arhitektonskoj vrijednosti ovoga kompleksa, kvaliteti njegova slikarstva te cjelokupnome značenju objekta. Najviše podataka vezanih za nastanak i rad isusovačke gimnazije sačuvano je Travničkoj spomenici izdanoj u Sarajevu godine 1908. i 1932. u povodu 25 i 50 godina njezina postojanja. Uz to, i suvremena periodika, a posebno časopisi Vrhbosna, Franjevački glasnik i Glasnik su. Josipa, donosili su pojedine napise o ovom objektu. Možda bi ovo bio poticaj njegovu pravom vrednovanju u budućnosti i pronalaženju mogućnosti očuvanja onoga što je od njega ipak ostalo.

 

 

1 Vidjeti Travnička spomenica 1882-1932., uredio K. ZABEO, Sarajevo, 1932, str. 113.

2 vidjeti ibid., str. 124-i25.

3 Vidjeti ibid., str. 137.

4 Vidjeti Vrhbosna, br. 3, Sarajevo, 1892, str. 52.

5 Vidjeti Glasnik Sv. Josipa, Zagreb, 1891, str. 148-149.

6 Da su isti slikari oslikali i župnu crkvu do kraja godine 1891., može se sa sigurnošću tvrditi na osnovi dokumenta iz Arhiva Župnog ureda Travnik (pismo br. 488 iz godine 1891.) kojim nadbiskup Josip Štadler dopušta oslikavanje crkve. U članku anonimnog dopisnika iz Travnika objavljenom u časopisu Vrhbosna, br. 3, Sarajevo, 1892, str. 52. također se spominje da su slikari prešli iz crkve sv. Alojzija oslikati župnu crkvu u Travniku godine 1891., što su završili do Božića.

7 Lj. MLADENOVIĆ, Građansko slikarstvo u BiH u XIX veku, Sarajevo, 1982.

8 Vidjeti Travnička spomenica 1882-1908, Sarajevo, 1908, str. 24.

9 Vidjeti Vrhbosna, br. 1, Sarajevo, 1890, str. 12-13.

10 Vidjeti Travnička spomenica 1882-1908, Sarajevo, 1948, str. 24.

11 Vidjeti A. PUNTIGAM, Petar Barbarić 1874-1897, priredio M. Vanino, Zagreb, 1946, str. 137.