S.B. Josip Stadler

Josip Stadler se rodio 24. siječnja 1843. u Slavonskom Brodu kao peto od osmoro djece roditelja Đure i Marije Stadler. Njegova obitelj se odlikovala izrazito kršćanskim životom. Za vrijeme djetinstva Josipa Stadlera u njegovoj obitelji je uslijedila prava obiteljska tragedija. Najprije mu je umrla majka 6. lipnja 1853. godine, zatim 26. kolovoza 1853. četverogodišnji brat Mijo, 2. rujna 1853. najstarija dvadesetogodišnja sestra, a 14. veljače 1854. godine umro je i otac Đuro Stadler. Brigu za siročad Stadlerovih je preuzeo tadašnji brodski gradonačelnik Maksimilijan Wegheimer. Kako je tada bio običaj, gradom je kruži bubnjar šireći vijest da će se na treći dan poklada dijeliti siročad od preminulog Đure Stadlera, među građane dobra srca. Josip se tada nalazio u župnoj crkvi, gdje je potresen obiteljskom tragedijom provodio najveći dio vremena, te je tako izbjegao sudbinu svoje braće koje su odveli brodski obrtnici. I tako je Stadler ostao u svom rodnom mjestu, ali ne i zadugo. Godine 1855. vidjevši intelektualne sposobnosti Stadlera, gradonačelnik ga šalje na školovanje u Požegu. Tijekom školovanja je postizao najbolje rezultati i u ponašanju i učenju. Nakon završene gimnazije u Požegi, odlazi u Zagreb radi pohađanja više gimnazije i spremanja za svećeničko zvanje. Zahvaljujući njegovom staratelju, brodskom gradonačelniku Wegheimeru, Stadler je bio primljen u Nadbiskupsko sjemenište.Također je i tu dobivao izvrsne ocjene kako u školi, tako i u sjemeništu. Zapazivši u Stadleru osobitu intelektualnu darovitost i rijetku pobožnost, njegov sjemenišni rektor dr. Luka Petrović odlučio je predložiti ga za daljnje školovanje u Rimu. Kao devetnaestogodišnjak je bio primljen u zavod Germanico-Hungaricum. Na fakultetu je po tadašnjim pravilima prvo pristupio izučavanju filozofije, a nakon toga i teologije. Mladu je misu služio 07. lipnja 1868. u kripti Sv. Petra u Vatikanskoj bazilici. Nakon završenog studija vraća se u Zagrebačku nadbiskupiju gdje dobiva nove zadaće. Postao je prefekt bogoslovije, a također i profesor, filozofije i teologije. Dva puta je bio izabran za dekana Bogoslovnog fakulteta. Tu je službu obavljao sve do 05. srpnja 1881, kada je papa Leon XIII. ustanovio redovitu crkvenu upravu u Bosni i Hercegovini, za čijeg je prvog nadbiskupa i metropolitu bio imenovan Josip Stadler, a 20. studenoga 1881. u bazilici Sv. Klementa u Rimu je i posvećen. U Bosnu i Hercegovinu dolazi u siječnju 1882. godine, te preuzima upravu Bosne i Hercegovine. Nadbiskupija je dobila ime Vrhbosanska po mjestu Vrhbosna pored Sarajeva, jer se tu nalazilo sjedište nadbiskupije. U to vrijeme nadbiskupija je imala 70 župa koje su bile veoma udaljene jedna od druge, a više od pola župa, nije imalo župnu crkvu. Kroz 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom uspio je podići Kaptol, sagraditi dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, Katedralu, koju je posvetio Presvetom Srcu Isusova, kao i čitavu nadbiskupiju. A, osim toga, podigao je sirotišta „Betlehem“ i „Egipat“, koje je opskrbio gospodarstvima kako bi se mogle same uzdržavati. U tu svrhu je osnovao i Družbu sestara Služavki Malog Isusa kojima je povjerio služenje Kristu u siromasima. U Bosnu i Hercegovinu je također doveo i oce isusovce i sestre Kćeri Božje Ljubavi koje, uz već nazočne franjevce i sestre Milosrdnice, preuzimaju odgoj i obrazovanje mladeži u centrima nadbiskupije. Također je želio uspostaviti i mrežu katoličkih osnovnih škola u Bosni, te bi na taj način razgranao prosvjetu među pukom. No, nažalost to mu nije uspjelo, jer se tomu protivila školska politika austrougarske uprave u Bosni. Uz materijalnu izgradnju biskupije, nije zanemario ni onu duhovnu. U Sarajevu je pokrenuo tiskanje službenog glasnika Vrhbosanske nadbiskupije „Srce Isusovo“ koji će se kasnije preimenovati u „Glasnik Srca Isusova“, a njegovu upravu je predao ocima isusovcima u Travnik. Sam Stadler je izrazio načelo svoga života u rečenici: „Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce materinje, prema sebi srce sudačko!“ Bio je čovjek velike vjere, djelotvorne ljubavi i ustrajne nade. To je posvjedočio svojim životom i djelima. Ljubav prema Bogu i bližnjemu za njega je predstavljala najveću zapovijed Božju. Iako je Stadler bio visoki crkveni dostojanstvenik i, kao takav, mogao je živjeti ugodnim životom, on je živio vrlo skromno i siromašno. Nije napisao oporuku jer nije imao ništa ostaviti iza sebe. Sve što je imao već za života je dijelio drugima, najprije onima kojima je bilo najpotrebnije. Izmiren s Bogom i ljudima na glasu svetosti pošao je s ovoga svijeta 8. prosinca 1918., na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, koju je kao Majku Isusa Krista neizmjerno štovao. Iza sebe nije ostavio dugova, a ostavio je svoja djela koja i danas, kao nadahnuće, govore o jednom velikanu hrvatske povijesti. Stadlerovi zemni ostatci počivaju u Sarajevskoj katedrali. Na njegov grob dolaze sestre, svećenici i vjernici moleći zagovor kod Boga u raznim potrebama, a na njegov grob je 12. travnja 1997. došao i Petrov nasljednik, papa Ivan Pavao II., koji je u svom nagovoru u katedrali istaknuo: “Kako u ovoj katedrali ne spomenuti mons. Josipa Stadlera, prvoga nadbiskupa obnovljenoga starog biskupskog sjedišta u Vrhbosni, današnjem Sarajevu i utemeljitelja Družbe Služavki Maloga Isusa, jedine redovničke zajednice koja je nastala u Bosni i Hercegovini? Neka živi spomen na toga velikog pastira, posve vjerna Apostolskoj Stolici i uvijek spremna služiti braći.“